Poljoprivreda je jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti koja se , zahvaljujući razvoju znanosti i primjeni njezinih postignuća koja su pogodovala značajnom tehničkom i tehnološkom napretku krajem 19. i početkom 20. stoljeća, od tradicionalne, nerazvijene djelatnosti, transformirala u suvremenu, visokoproduktivnu i kapitalno intenzivnu proizvodnju.
Zbog činjenice da se poljoprivreda sve više integrirala u tokove ukupnog gospodarskog i društvenog razvoja, postala je sve manje samodostatna, a sve više ovisna o razvoju gospodarstva i društva. Udruživanje kao oblik poslovanja pogotovo u poljoprivredi je od iznimne važnosti. Jer poljoprivredni proizvođači zajedničkim nastupom na tržištu ostvaruju veći utjecaj na cijenu poljoprivrednih proizvoda koje proizvode, omogućuju lakši plasman svojih proiz voda, te postaju konkurentniji na tržištima kako u Hrvatskoj tako i na tržištu Europske unije. Ključno je spomenuti kako pravni oblik za udruženje u PO nije važan što omogućuje velikom broju poljoprivrednih proizvođača lakšu pristupačnost udruživanju. Iako je struktura hrvatske poljoprivrede za sada vrlo nepovoljna, zbog velikog broja nekomercijalnih i polukomercijalnih poljoprivrednih gospodarstava, te neorganiziranosti i usitnjenosti hrvatske poljoprivredne proizvodnje, navedno stanje moglo bi se popraviti pridajući veću pozornost proizvođačkim organizacijama.
